Poželim da me nema,
da kao kap kiše nestanem u suvoj zemlji,
da se kao proljetna pahulja istopim još u letu,
da sam vjetar i da se izgubim u tupoj tišini planine,
da se kao rijeka stopim s oceanom nepreglednim,
da legnem na livadu i postanem dio nje,
da se izgubim u neznanju, ili bezumnošću...

A možda pak sve ovo sanjam,
možda je sve ovo dio noćne more,
možda sam u nekoj komi,
možda je sve ovo neka druga strana života,
možda ću se probuditi u naručju majke,
ili pak možda u crnome grobu,
jer svijet oko mene ne izgleda stvaran,
jer ovo što živim ne izgleda kao život moj.
A možda me u stvari i nema …